RTL-ov pravosudni Černobil

Postoje televizijske emisije koje su loše. Postoje televizijske emisije koje su vrlo loše. A postoje i televizijske emisije nakon čijeg gledanja se dobije nešto jasnija predodžba o tome što se dogodilo sovjetskim vatrogascima nakon gašenja požara u černobilskoj elektrani.

“Sudnica” koja se od ponedjeljka prikazuje na RTL Televiziji je upravo jedna takva emisija.

Iako se RTL Televizija, najblaže rečeno, ne može podičiti nekakvim posebnim kvalitetom, a još manje originalnošću programa, ono što se jučer moglo vidjeti u 17:45 na njenom programu predstavlja neugodno iznenađenje čak i za najprekaljenije pratitelje njenog opusa.

Na prvi pogled bi se moglo reći da je problem u samom konceptu, koji je, bar što se tiče prilika u današnjoj Hrvatskoj, “promašio ceo fudbal”.

Naime, RTL-ova “Sudnica”, isto kao i slična emisija na Novoj TV koja bi ju trebala slijediti, nastoji hrvatskoj publici predstaviti domaće izdanje žanra sudske drame – prilično popularnog, ako je suditi po brojnosti takvih ostvarenja na našim malim i velikim ekranima.

Međutim, “Dvanaest gnjevnih ljudi”, “Zakon u Los Angelesu”, “Pravda za sve” i slični naslovi su u pravilu američke i (nešto rjeđe) britanske proizvodnje, što zapravo i ne bi trebalo biti posebno iznenađenje.

Oni su nastali u državama kojima je zajednička anglosaksonska pravna tradicija gdje se sudski postupci u pravilu shvaćaju kao nadmetanje barem nominalno ravnopravnih stranaka.

Nasuprot toga postoji kontinentalna pravna tradicija, kojoj pripada i Hrvatska i u kojoj u pravilu ima daleko manje mjesta za nekakvu veliku dramu i neizvjenost u sudnicama.

Postoji još jedan problem s konceptom “Sudnice” i zbog njega se ova RTL-ova emisija može shvatiti i kao bahato vrijeđanje inteligencije gledatelja.

Naime, ako je suditi po prvoj epizodi, u RTL-ovoj “Sudnici” se svi sporovi rješavaju u roku od 20-25 minuta. Koliko je to daleko od hrvatske stvarnosti, u kojoj čak i oni status quou najskloniji koriste izraz “krivosuđe”, nije potrebno govoriti.

Na to bi se moglo odgovoriti da čak i angloameričke sudske drame imaju običaj kompliciranu, a istovremeno prozaičnu sudsku praksu iz stvarnog života zamijeniti ideal-tipskim situacijama, “morskim” zapletima i dramatičnim obratima. Međutim, to samo ukazuje da najveći problem nije u konceptu “Sudnice”, nego u njenoj izvedbi, koja se, najblaže rečeno, može nazvati najgorim primjerom televizijske produkcije u Hrvatskoj posljednjih godina.

Naime, ako čak prihvatimo “Sudnicu” kao ništa drugo do eskapističku zabavu u kojoj hrvatski gledatelji vide idealističku alternativu bijednoj stvarnosti, ne može se izbjeći zaključak kako RTL Televizija u tome ne postiže svrhu.

Nije potrebno gledati dulje od par sekundi da čak i onaj koji nikada u životu nije kročio u hrvatsku sudnicu shvati kako je ta slika lažna, odnosno neopisivo traljavi pokušaj mazanja očiju gledatelja.

Stvar je prije svega u očajnoj glumi, što se tek djelomično može reći za zvijezde TV-emisije – Barbaru Gabrić i Matiju Jurlina u ulozi odvjetnika, koji svojom dikcijom primjernom robotima nisu baš previše uvjerljivi kao energični borci za prava svojih stranaka.

Ivan Gajski, upravo zbog nedostatka emocija, s druge strane, još nekako može proći kao nepristrani sudac, i to je možda jedina pozitivna stvar koja se može reći o “Sudnici”.

Međutim, kada su u pitanju stranke u postupku, “Sudnica” postaje iskustvo koje će većinu gledatelja uvjeriti u to da je tipka za gašenje na daljinskom upravljaču televizora jedan od najdragocjenijih dostignuća tehnologije.

Čak i najmaštovitiji komentatori će imati problema neupućenima dočarati katastrofalno lošu glumu – od karikaturalnog preglumljivanja, preko potpunog nedostatka emocija do ne baš uspješnih pokušaja mladih “talenata” da prilikom izgovaranja teksta sakriju smijeh.

Kada se svemu tome dodaju dijalozi i zapleti nakon kojih autori hrvatskih sapunica izgledaju kao velikani u rangu Williama Shakespearea, postaje jasno zašto je “Sudnica” antiteza svega što bi se nazvalo televizijskom zabavom, odnosno da je toliko loša da u njoj ne mogu uživati ni ljubitelji “trasha”.

Tvorci ovog televizijskog užasa se ne mogu pravdati ni time da su se nasukali ploveći u hrvatskom eteru još neistraženim vodama.

Kao model za njihov projekt je komotno mogla poslužiti “TV-sudnica”, koju je ne baš tako davno na upokojenoj “TV-mreži” radio Goran Milić.

Koncept je bio isti, kao i scenografija, ali je, bez obzira na određene nedostatke, emisija ipak odavala dojam nekakvog smisla. Za “Sudnicu” se to ne može reći.

Ostaje nada da će Nova TV, kada bude emitirala svoju sudsku dramu, znati učiti na RTL-ovim pogreškama.

Dragan Antulov

Izvor: draganantulov.bloger.hr